Dijete ulice pruža ruke suncu

Hajde da probudimo svijet, dosta smo hodali na prstima.

11.07.2012.

Aspire.

Sjedim na svojoj plaži sjećanja.
Prenapadna muzika iz obližnjeg kafića para mi uši.
Uvlačim dim cigarete, gledam u mračno more koje obasja tek poneki odsjaj mjeseca, razmišljam.
Proteklih dana sam popila više čašica nego obično, pretražila više ulica nego što pređem za mjesec dana, obišla više lokala nego za godinu i ispreturala na hiljade osmijeha.
Nisam našla ono što tražim.
Kopam po ladicama prošlosti i precrtavam imena.
Izgleda da sam vremenu dala vremena da obriše to što je postojalo.
Nema više bolne prošlosti, samo srećne uspomene.
Stranče, pokušaj mi nacrtati pticu, muziku i kinder čokoladu.
Nacrtao mi je dječiju lastu, pustio pjesmu i kupio čokoladu.
Te noći smo sjedali na klupi dok je drveće igralo za nas neke posebne plesove. Uživasmo u njima.
Pojavim se pa nestanem.
Ne drži me mjesto više.
Lutam konstantno tražeći nešto novo, nešto drugačije i nešto zanimljivije.
Mijenjam dane.
Mijenjam noći.
Smijem se. Nikad kao sad.
Iskreno.
Misli su mi razbacane kao lišće u jesen.
Voljela bih da je sad jesen.
Ne volim ljeto.


Noviji postovi | Stariji postovi

Žurim,a kasnim.
U nekom gradu,
u nekom životu,
mislim da sam stvarna.
Zaljubljena sam u svoje snove,
u proljeće,
u rađanje sunca,
u boje,
vjetar u kosi
i u čitav univerzum.

Tu je negdje i njih:
60009